Osnove Druidizma

Druidizam
je vjerovanje starih Kelta koji su nastanjivali Galiju i britanske otoke od drugog stoljeca prije nove ere do drugog stoljeca našeg vremena, a koje je izvan mocnog Rimskog carstva opstalo još dva, tri stoljeca nakon toga.



Druidizam se zasniva na dubokom vjerovanju u besmrtnost duše koja nakon smrti prelazi u tijelo novorođenčeta tvoreći tako neprekinuti ciklus života. Drevna svjedočanstva nas podsjećaju da su postojale tri vrste druida: proroci, odnosno božji posrednici, filidi, odnosno bardi, odnosno keltski narodni pjesnici, i svećenici. Iatodobno, postojali su i ženski proroci ili vještice. Međutim, one nisu uživale iste privilegije kao muški članovi druidske zajednice.

Svete šume
Druidi su bili izvanredni poznavaoci magije, astrologije i mističnih moći biljaka i životinja - poštovali su i smatrali svetim hrastovo stablo i imelu (osobito imelu koja je rasla na hrastu), a njihovi najvažniji magični rituali odvijali su se u prirodi, najčešće u hrastovim šumama, koje su smatrali duboko svetim. Arheolozi vjeruju da su megalitske kamene građevine, poput Stonehengea, zapravo služili kao druidski oltari i hramovi.
Poznato je da su druidi poveli svoj narod u borbu protiv rimskih osvajača, ali je njihova moć s vremenom oslabljena pobunom galskih ratnika, koji su im bili zavidni na ugledu koji su uživali među stanovništvom. Vjeruje se da su sve veći prodori Rimljana i permanentno pokrštavanje, koje su sprovodili u osvojenim krajevima, doveli su do nestanka drudske religije. Danas je, nažalost, nalazimo tek u tragovima u raznim vještičjim običajima i vjerovanjima.
Mada su od vremena širenja kršćanstva druidi najčešće poistovjećivani s čarobnjacima i proricateljima budućnosti, pretkršćansko keltsko društvo zapravo se sastojalo od učenih filozofa, sudaca, učitelja, povjesničara, vidovnjaka, liječnika, astronoma i astrologa. Najraniji zapisi o tome datiraju još iz drugog stoljeća prije nove ere.
U zapisima Plinija Starijeg (23. – 79.) nalazimo objašnjenje naziva druid. On govori da se riječ 'druid' može povezati s grčkom riječju "drus" koja označava hrast, te je izvedenica od dviju riječi, "hrast" i "znanje". Znajući da je hrast bio jedno od vrlo cijenjenih, zapravo svetih stabala u poštovanjima druida, sasvim je moguće da se radi o pravilnom objašnjenju.

Moći magične imele
Među učenjacima postoje dvojbe da je porijeklo druida pretkeltsko, jer se njihovo postojanje ne može pronaći među drugim keltskim narodima, osim onim na područjima današnje Britanije i Irske, odnosno ostalim galskim područjima. Druge struje pak vjeruju da su postojali i među narodima koji su nastanjivali dijelove današnje Italije, Španjolske i Turske, samo što su poznati pod drugim nazivima.
Jednako kao i hrast, imela je imala bitan značaj u druidskim vjerovanjima i magičnim ritualima. Sve što je raslo na hrastu smatralo se svetim darom samih bogova. Imela, koja se rijetko nalazila na njima, kad bi se pronašla, primana je s velikim slavljem, osobito šestog dana nakon punog mjeseca, kad su pripremane ritualne gozbe i slavlja ispod drveća.
Slavlje su predvodila dva bijela bika čiji su rogovi bili povezani. Svećenik odjeven u bijelu mantiju rezao bi imelu zlatnim srpom, ne dodirujući je rukom, hvatajući je u bijelu tkaninu svoje odore. Potom su bile prinošene žrtve bogovima. Vjerovali su da se stavljanjem imele u vodu za piće poboljšava plodnost životinja, te je toj biljci također pripisivana moć da štiti od svih vrsta trovanja.
Tek su u sedamnaestom stoljeću, i to većinom preko pisanja Johna Aubreva, kamena zdanja poput Stonehengea proglašena druidskim hramovima. Ideju je prihvatio početkom 18. stoljeća i William Stukelev, koji Stonehenge naziva hramom britanskih druida.








pošto dosta ljudi nezna ništa o druidizmu, (a neki nisu nikad ni čuli za njega) evo reko da vam objavim ovaj mali post )
(isprike ako sam izabrala krivi podforum,ovdje mise činilo naprikladnije )